Ovo pišem u zahvalnost mome dobrome djedu koji mi je x puta pričao svoje muke, odkad je upamtio zasebe.Pijetlović Dušan od oca Đorđe i majke Stoje rođen 13.03.1913 u Crnči. Ratno sirotče otac Đordo je pogino 20.avgusta 1914 na Ceru u prvom svjetskom ratu u Cerskoj bitki pod vodstvom Stepe Stepanovića.A posle očeve smrti majka Stoja se udala.Majku koju je često puta djed proklinjao.Sjećam se njegovi riječi,da joj pokojnici zemlja izbaci kosti govorio je prisjećam se kao dijete .Pričao je kako je odrastao bez roditelja sa starijem bratom 4 god Milanom i od mali nogu od kad zna za sebe počeo je da bude po selu najamnik .Progonio ga je kako je ko htio i želio,jedinu kako je rekao imao zaštitu i podršku od strine Petre Anđžinke žene pokojnoga strica Jovice.Sjećam se njegove priče kako ga je stric Stevo vješao za noge i držao tako po više sati obješenog .Sve dok nebi strina Petra došla i skratila mu te muke .Sjećao se djed bilo je i fizički obračuna između Steve i Petre ,često je djed govorio da je bilo lako bit obješen za obadvije noge.Govorijo je zlo je bilo kad ga objesi za jednu nogu pričajući i prisjećajući se toga oči su mu bile pune suza.Majka mu se posle očeve smrti udala u Jošiće susjedno selo Osinju. Odvela sa sobom obadvojicu sinova. I kad se rodilo dijete kod drugoga muža morala je, pričali su ovu dvojicu da vrati na rodno mjesto.Priča djed dobro sjećajući se kao daje juče bilo.Dovela ih je na raskrsnice na Osinjskome brdu rekla i zaplakala. Djeco moja četir puta vode na četiri starne. Idite kud zanadete,al najbolje će vam bit idite kod strine Petre ,okrenula se i otišla. Dušan je pričao dase nikad više i nesjeća susreta sa majkom. Dok djed Milan nerado je tome pričat.I takv je teško krenuo život moga djeda. Djetinstvo posle rata nije ni imao morao je od kuće do kuće da ide po garjetu i najmu. Živio je u zajednici sa stričevima starješina im je bio Stevo,Koji nije sjahavao sa konja,i u kuću je ulazio sa konjem prisjeća se djed, bila ih je puna kuća čeljadi,kučica mala, kako se koji stric snašao pa su se odijelili svako na svoje starnu .A Dušan dijete bez ijednog roditelja bio je prsiljen da živi u zajednici sa Stevom .Da čuva stoku po kiši i mrazu spava pod otvorenim nebom i kad dobije komad suvog kruva bio je kaže srećanu .Pošto je od mali nogu trčao za stokom komšije su ga nazivale pokadkad Kepec.U 22 godini života 1935 oženio se sklopio brak sa Vukićević Marom iz Cerana.Dušan i Mara izašli su iz zajednice 1936 Rodio se sin Dragan,1937 god kćerka Jagoda koja je nažalost i umrijela iste godine. Kad se oženio napravili sebi kako je on kazao neku kolibu na brdu. Dobio je od strine Petre jednu drvenu zgradicu preuredio ju je, to mu je bio novi dom.Koji je napravio na mjestu gde se i dan danas kući. 1939 otišao je u na služenje vojnog roka.Služio je u Valjevu tadasnjoj 1941 prvi put dolazi na odsustvo koje ga je sledovalo u dužini 3 mjeseca da koristi nakon dvije godine službovanja.I u vrijeme objave drugog svjetskog rata zadesio se kod kuće .Tako su ga žandari odma obavijestili dase javi u jedinicu pod hitno.Dušan odma kreće u pravcu istoka neznajući ni kud ni kako kreće u pravcu Doboja. Znajući da iz Doboja može naći prevoz .Računao je iz Doboja su uvijek išli trgovci u Tuzlu za soli pa bi se snašao za prevoz.Tako je i bilo našao je neke poštene ljude koji su ga primili na prevoz kočijama ,A štaje još pomenu,kako ga je jedan ugledni gospodin nasavjetovao da nije to dobro što se kreće u uniformi vojnoj. Dobro bi bilo da zamjeni uniformu civilnim odjećom radi sigurnijeg putovanja,što je iz pomoć toga gospodina i presvukao se .Taj isti gospodin mu je pomogao dase snadbije za odjeću.Što znam moj djed mu je bio uvijek zahvala. Više puta u životu ga je pomenuo sa lijepim i zahvalnim riječima .Iz tuzle se opet snašao sa trgovcima koji su ga vozili do Karakaja.Od Karakaja je pješačio i povremeno nalazio kraći prevoz tako je završio i taj naporni dan,kad ga je noć zadesila prespavao je kaže koji sat pa nastavio je niz Drinu pješačiti mada je noć bila tamna puna oblaka ,ometala mu je orjentir. Kazao je brzo se već ugledala i zora novoga dana a rijeka Drina mu je bila orjentiri tako je pješačio do noći. I negde u samu večer nastale su muke nije se moglo više,ponestalo je snage stigla ga glad,bilo je i starha kud i kako dalje i tako umoran zaspao je u jednom krajputnome šumarku.I toga 16.aprila.1941 imao je buđenje LOS LOS trgnuo se i osjetio sablju puške na tijelu. Nije razumi na koji jezik mu se obračala vojska koja ga je probudila ,al pričao je doživotno mu je riječ (LOS-soldat) ostala u sjećanju. Samo su vikali soldat soldat zatim su počeli da čupaju odjeću i kad su ugledali vojničku potkošulju svezali su mu ruke u žicu koja je odma pustila krv.I cijeloga života je žalio na taj ostatak vojničke potkošulje da je to uzrok hapšenja. I tako je pričao moj djeda kakao sve se zbilo toga nesretnoga prohladnoga kišovitog dana u ranu zoru sa krvavim rukama stegnutim u debelu žicu tjeralisu ga ispred sebe a oni su se vozili na motoru sa tri točka .Otpilike oko 5 kilometara su me tako tjerali ispred motocikla. Dotjerali su ga u selo Uzovnica.Tu je bilo dosta kamiona i autobusa svi su imali oznake sa crvenim krstom.Utjerali su ga u jedan od ti kamiona i pokrili ceradom.U kamionu je bilo još povezanih mladi momaka. Oni mu i jesu rekli da je to selo Uzovnica i da ih vode na strijeljanje. Krenula je kolona kamiona opazila se tutnjava ti silni mašina.U našoj koloni tih kamiona jedan kamion se survao u kanjon pun njemački vojnika šta se i kako se desilo nikad o tome ništa nisam saznao.Samo je znao daje to bilo prije podne 16.aprila1941godine.U toj pobuni dotjerali su ih na željezničke stanice. na toj stanici nije bilo naziv mjesta i to je rekao damu je najžalije što nikad nije saznao odakle je deportovan vozem.I tako su nastale muke prilikom transporta putovalo se dan i noć bez vode i hrane u teretnim pretrpanim vagonima bilo je mrtvi i iznemogli bolesni.Na stanicama su izbacivali mrtve i sasvim iznemogle .znalo se stajati na jednome mjestu i po 10 sati da se voz nepomjeri sa mjesta.Uvagonima nije bilo mjesta nije se mogo čestito stati na obadvije noge.a put je trajao oko 12 dana.I konačno su stigli i istjerani iz vagona na jednu poljanu ograđena sva u bodljikavu žicu,pod otvorenim nebomt.Tada je u toj koloni od stanice do logora poznao vjenčanoga kuma Stevu Ćustića iz Osinje.I od toga sata kad su došli nastalo je odvođenje u manjim grupama a bilo je i pojedinačnog izvođenja .Nisu znali šta se dešava sa odvedenim,predpostavljali su strijeljanje.Medutim treči dan odvode i djeda kao pojedinca ..Vozio se sa nekim starijem čovjekom dok nisu stigli usputno je on tobože nešto pričao djedu al nije ga on ništa razimio .Konačno su stigli a austrijski grad Krems,došli su u jednu školsku zgradu tu ga čekao spremno šišanje brijanje zatim kupanje.I kaže djed tek ponovo kao dase rodio prva hrana prva voda nakon toliko patnje i golgoto nemože da vjeruje .Lijepo gostoprimstvo sasvim priajtni ljudi za nepovjerovati,već u veče namještena soba sa čistom posteljinom nakon par dana dobi je i ausvajs sa kojim je imao pravo u okolini 50 km dase slobodno kreće.rečeno mu je da će da radi u školskoj zgradi kao kućni majstor.I tako je i bilo sve do zadnjega dana ostao je u školi obavljajući kućanske poslove ćisčenje ,sređivanje učiona ,uređenje dvorišta škole u zimske dane svako juto ustajanje u 4 sata da zagrije učionice dok đaci dođu na nastavu. Brzo i uspješno je učio njemačkoga jezika ,učenje jezika je bilo uspješno u zahvalnost kako je naveo dobrim učiteljicama koje su radile u toj školi.Tek na završetku mjeseca maja stigla je i prva plata sto ga je posebno iznenadilo.Uspijevao je zu pomoć neki ljudi na funkiji i poštu da šalje i dobiva iz Dervente od porodice. Najbitnije da je znao dasu živi što mu je skraćivalo crne mislii tako je tekao život prolazilo vrijeme mislio je na suprugu sina Dragana i neviđenog sian Luku koji se rodio 29.okt.1941.i na moment kad bi na nji zaboravio lijepo se osječao ništa mu nije nedostajalo osim njih troje .i tako je došla i oslobođenje 10 maja1945 rano u jutro rečeno mi je dasam slobodan i da može da odlučujem o daljnoj sudnbini.Jedina želja mi je bila što prije stići u moju Crnču, kad sam došao u moju rodnu Crnču bilo je to na petrov dan kasno u noć 12jula 1945 god.zatekao ženu sa djecom, žive i zdrave u totalnoj neimaštini i siromaštvu.Rodilo se još jedno dijete kćerka Miru. Uprkos svim problemima i opsanostima koje su još vladale našim selima,od zaostali posleratni bandi koje su se još po šumama se krile odlučio je i morao da pravi kuću stara kuća nije zadovoljavala potrebama velike porodice Napravio je kuća koje se i ja sjećam porušena je negde otprilike 1972 godine.Zatim u to posleratno vrijeme Dušan je bio ugledan domaćin u selu,lako se snalazio sa ljudima i otišao je da radi u Sarajevo na Alpšin Most svakodnevne poslove na pretovaru.Takođe i sina Dragana zaposlio .Tako su zajedničkim ulaganjima Kupili stan u Ilijašu i odselio sa porodicom iz rodne Crnče. Ali baki Mari nije baš nikao to leglo na srce da živi daleko od Crnče i nakon par godina ona se vratila u Crnču sa Lukom i Mirom .U crnči je zatekla sve u neurednom stanju u kući koju su imali za vrijeme njihovog odsustva komsije su drzale stoku.Sa drvene zgrade zvane kijer odnešena brvna –daske-.Oko kuće što je bila drvena ograda ograđena odnešene vrljike.Tako reći nije se imala gde vratiti ,al pošto je ona bila vrijedna žena uspjela je opet da zakući na starome ognjištu.U to vrijeme kupovala je zemlju od komšija koji su prodavali,tako je mara kućila i Dušan kad je vidio da je Mara to zaozbiljno odlučila prodao je stan u Ilijašu i on se vratio u Crnču.1971 ostaje udovac Mara umire tragičnom smrću Dušan ostaje da živi u zajednici sa sinom Lukom ostao da živi do kraja života .Umro u Crnči 11januara1980godine.
VJEČNA MU SLAVA I ZA SVE MU HVALA !!!
Napisao
Sretenko Pijetlović
Нема коментара:
Постави коментар